Isusov i naš govor o ljubavi

Iv 12,24-26

Pripremio: fra Željko Barbarić

Srijeda, 10. kolovoza 2011.

Isusov govor je često bio tvrd. Nije to bilo za svačije uši. A ipak, neki su ga slijedili. Neki su ostavljali sve iza sebe, obitelji, bogatstvo, svoje poslove, uopće svoje dotadašnje živote i odlazili za njim. Vidjeli su da u Njemu ima ono nešto što bi moglo biti bitnije od svega onoga čime su se dotada bavili. Nije se teško uživjeti u tu situaciju. Svi mi imamo vlastite živote, neki ljudi ili neke stvari nam predstavljaju puno toga u životu i ne bismo ih se tek onako olako odrekli zbog bilo čega. Moralo bi to biti nešto stvarno bitno zbog čega bismo rekli zbogom svojoj obitelji, ostavili posao ili djevojku i krenuli u avanturu za koju nemamo pojma kako će završiti. Tu je samo onaj neki osjećaj da je to baš ona prava stvar koju treba napraviti. I beskrajno povjerenje da to vodi on, Isus Krist i da to sve vodi Njemu.

Ići za Njim znači umirati sebi svaki dan. Znači i lomiti se svaki dan. Znači i odricati se svaki dan. Kad je u pitanju ljubav, sve ovo ide puno puno lakše. Još kad postaneš svjestan da je ljubav obostrana. Reći da je Bog ljubav ne znači ništa ukoliko ja tu ljubav nisam iskusio. Odnosno, to je samo još jedna rečenica iz Svetog pisma koju nisam proživio. Skloniti se u sjenu krila njegovih je također još samo jedna rečenica koja zvuči čak i smiješno, jer otkuda Bogu krila ili tko je vidio njegovu sjenu. Ali to je ljudski jezik koji si želi približiti doživljaj Boga koji ti daje i zaklon u nevolji i mjesto gdje se možeš sakriti kad te je strah i sjenu koja ti daje hlad. To je samo ljudski jezik koji pokušava izraziti kako ga je dotakla Božja ljubav...